Pričati o Partizanovoj ekipi krajem osamdesetih godina prošlog veka a ne
pomenuti našeg današnjeg sagovornika jednostavno je nemoguće.
Odlikovala ga je visina i sjajna igra glavom, ali je uprkos visini
posedovao i odličnu tehniku, pa je ovaj beskompromisni strelac pogađao
protivničke mreže jednako uspešno i glavom i nogom. Zvezda, Hajduk,
Dinamo, Roma, Rijeka, Sloboda...skoro da nije bilo iole bitnije ekipe
kojoj nije dao gol ili dva. Naš današnji sagovornik je Vladislav Đukić,
koji je od 1988. do 1992. u 67 takmičarskih nastupa za Partizan
(prvenstvo, kup, Evropa) postigao 24 gola.
Crno-bela nostalgija: - Vladislave, da otvorimo ovaj intervju jednim neuobičajenim pitanjem. Jedna od prvih asocijacija na Vas je "avion" kojim ste proslavljali svoje golove u dresu Partizana. Zašto baš na taj način ili jednostavno nemate objašnjenja, možda je to spontano u naletu emocija izlazilo iz Vas?
Vladislav Đukić: - Sigurno to nije bilo unapred smišljeno radovanje već želja da se to radovanje uradi nekako drugačije od drugih igrača.
Crno-bela nostalgija: - Prvoligašku afirmaciju i ime ste stekli u dresu Prištine u sezoni 1986/87, a pre toga ste igrali za Napredak, da biste početkom 1988. prešli u Partizan. Upoznajte mlađe navijače Partizana sa Vašim fudbalskim počecima i gde ste sve trenirali i igrali pre dolaska na prvoligašku scenu?
Vladislav Đukić: - Fudbal sam počeo da igram u Vrnjačkoj banji, a zatim su sledili kraljevačka Sloga , Napredak iz Kruševca, pa Priština i na kraju dolazak u Partizan.
Crno-bela nostalgija: - Vladislave, da otvorimo ovaj intervju jednim neuobičajenim pitanjem. Jedna od prvih asocijacija na Vas je "avion" kojim ste proslavljali svoje golove u dresu Partizana. Zašto baš na taj način ili jednostavno nemate objašnjenja, možda je to spontano u naletu emocija izlazilo iz Vas?
Vladislav Đukić: - Sigurno to nije bilo unapred smišljeno radovanje već želja da se to radovanje uradi nekako drugačije od drugih igrača.
Crno-bela nostalgija: - Prvoligašku afirmaciju i ime ste stekli u dresu Prištine u sezoni 1986/87, a pre toga ste igrali za Napredak, da biste početkom 1988. prešli u Partizan. Upoznajte mlađe navijače Partizana sa Vašim fudbalskim počecima i gde ste sve trenirali i igrali pre dolaska na prvoligašku scenu?
Vladislav Đukić: - Fudbal sam počeo da igram u Vrnjačkoj banji, a zatim su sledili kraljevačka Sloga , Napredak iz Kruševca, pa Priština i na kraju dolazak u Partizan.
Vladislav Đukić kao fudbaler Prištine
Crno-bela nostalgija: - Koje trenere biste izdvojili iz tog perioda, ko je najviše uticao na Vaše formiranje kao fudbalera?
Vladislav Đukić: - Imao sam sreću da sam imao dobre trenere ali i dobre ličnosti kao sto su
: Veličković, Petaković, Bogdan Pantelić, Srećko Petković, Ivan
Ivanović, Vlada Milosavljević, Đorđe Gerum, Mića Duvančić, Milovan
Đorić, Fahrudin Jusufi, Miloš Milutinović, Jovica Škoro ...
Crno-bela nostalgija: - Tadašnja jugoslovenska fudbalska javnost je za Vas saznala kada ste u
dresu Prištine pokazali svoj golgeterski potencijal. Recite nam nešto o
tom periodu, o prvim utiscima sa prvoligaških terena, o sjajnom
golgeterskom tandemu Đukić - Batrović?
Vladislav Đukić: - Vreme provedeno u Prištini je nezaboravno, igrali smo dobar fudbal na uvek
punom stadionu. Sa Zoranom Batrovićem me veže veliko drugarstvo a po mom
mišljenju bili smo najbolji tandem u Prvoj ligi u tom periodu.
Crno-bela nostalgija: - Početkom 1988. godine dolazite u Partizan, zajedno sa Zoranom Batrovićem. Šta je najviše uticalo da dođete baš u Partizan?
Vladislav Đukić: - Te godine sam u Prištini igrao dobro ali je na ponudu Partizana uticao
rezultat koji je Priština te godine ostvarila - opstanak u ligi i plasman
u polufinale kupa Jugoslavije. Iako su me tražili gotovo svi klubovi tadašnje Prve lige odlučio sam se za Partizan.
Crno-bela nostalgija: - Nije Vam trebalo puno vremena za adaptaciju u velikom klubu - već u toj
polusezoni (proleće 1987/88) rešetali ste mreže rivala. Davali ste
golove C.zvezdi, Rijeci, Slobodi tri gola u pobedi od 5-2... Bio je to
atomski fudbal ali titula je izmakla za jedan bod. Šta Vam je ostalo
najupečatljivije iz te polusezone?
Vladislav Đukić: - Teško da se taj period može opisati u dve rečenice . Ali u najkraćem - bilo
je to vreme velikih sukoba u upravi koje se prenosilo i na
ekipu. Međutim, kvalitet igrača je bio neverovatan, rad trenera gotovo
savršen a podrška publike fascinantna uz navijanje koje je davalo dodatnu
snagu. Ušli smo bili u takvu formu da se nismo nikoga plašili . Bili smo
puni samopouzdanja i fizički spremni i za nas nije bilo protivnika koji je
mogao da nas pobedi u tadašnjoj ligi. Da su Zečević i Jusufi bili u
normalnim odnosima bili bismo sigurno prvaci Evrope.
Vladislav Đukić proslavlja jedan od golova, levo je Vokri
Crno-bela nostalgija: - Krenuli ste silovito i u narednoj sezoni, i Vi kao golgeter i Partizan
kao tim. "Overili" ste svojim golovima te 1988/89 i zagrebački Dinamo,
splitski Hajduk, opet ste dali gol Zvezdi i doprineli da je eliminišemo
iz Kupa Jugoslavije i kasnije ga osvojimo. Ipak, slažete li se da je
Vaša najbolja partija u dresu Partizana ona protiv Rome, kada ste dali
dva gola rimskoj "vučici"?
Vladislav Đukić: - Mislim da je tu utakmicu dobro odigrao ceo tim a uz navijanje kakvo je bilo na toj utakmici nemoguće je igrati slabo.
Crno-bela nostalgija: - Sa Zoranom Batrovićem ste predstavljali ubitačan tandem. S kim ste se još, od Partizanovih igrača, sjajno slagali na terenu?
Vladislav Đukić: - Pored Batrovića, izuzetno sam cenio Radanovića, Brnovića, Sredojevića, Kataneca, Vokrija, Vučićevića, Župića, Šćepovića, Bajovića, Omerovića, Smajića, Spasića ...
Crno-bela nostalgija: - Došli ste i do dresa reprezentacije Jugoslavije, odigrali dve utakmice i
postigli jedan gol. Da li žalite što nije bilo više nastupa u plavom
dresu?
Vladislav Đukić: - Ko je bio selektor dobro je da sam i toliko odigrao...
Đukić u prodoru pored odbrane zagrebačkog Dinama
Crno-bela nostalgija: - Posle Partizana, putevi karijere su Vas odveli u italijansku Ćezenu.
Jedan ste od retkih Partizanovih igrača koji je u to doba dogurao do
Serije A. Šta biste nam izdvojili kao najzanimljivije iz tog perioda
provedenog u Italiji?
Vladislav Đukić: - Izdvojio bih opstanak u ligi, zatim i to da sam bio dobro primljen od strane navijača, ne baš dobar odnos sa nekim glavnim igračima, dok trenera baš i nisam cenio.
Crno-bela nostalgija: - U jesen 1990. vraćate se u Partizan i ostajete još godinu i po dana u
crno-belom dresu. Karijeru završavate 1993. u Napretku. Da li je na kraj
karijere uticalo zasićenje ili povrede, imali ste tek 31 godinu?
Vladislav Đukić: - U Partizan se vraćam na poziv divnog trenera i čoveka Miloša
Milutinovića i to je možda najsrećniji period u mom fudbalskom životu.
Ali kako u životu sve što je lepo kratko traje, tako se neki
pametnjaković setio da promeni Miloša i dovede Osima ...
Crno-bela nostalgija: - Posle karijere bavili ste se trenerskim poslom u Napretku i niškom
Radničkom. Da li imate ambicija i želje da se opet vratite na veliku
scenu i šta mislite o poziciji trenera u srpskom fudbalu?
Vladislav Đukić: - Ko ima podršku nekog političara ili menadžera taj će biti trener. Nisu mi u dva navrata dali da upišem Pro-licencu a bez nje ne mogu da sedim na klupi ekipa iz saveznog ranga.
Crno-bela nostalgija: - Šta mislite o današnjem Partizanu i prepoznajete li među sadašnjim
Partizanovim fudbalerima nekoga ko po stilu igre podseća na Vas? Možda
Aleksandar Mitrović?
Vladislav Đukić: - Partizan je u ovom trenutku naš najbolji klub, što je dokazao u derbiju. Mitrović je dobar igrač i sigurno će biti mnogo bolji od mene.
Crno-bela nostalgija: - Da li ste u kontaktu sa nekadašnjim saigračima iz Partizana, da li često imate prilike da se sretnete?
Vladislav Đukić: - Često se čujem ali se ređe viđam sa bivšim saigračima.
Crno-bela nostalgija: - Hvala Vam puno što ste izašli u susret, odazvali se na poziv za ovaj
intervju i tako nas podsetili na neko pređašnje vreme vezano za
Partizan. Želimo Vam puno sreće i uspeha i na ličnom i na profesionalnom
planu!
Vladislav Đukić: - Pozdrav svim navijacima Partizana!
Gol Vladislava Đukića Crvenoj zvezdi, na 82. derbiju (0:56):
* Intervju priredio Aleksandar Pavlović