Po prvi put na ovim stranicama pišem o nekome ko nije bio ni Partizanov as, ni trener, ni funkcioner. A osećam da moram nešto da napišem, jer je bio možda i najveći od nas, posvećenih crno-beloj boji. Neka tiha i dostojanstvena tuga, ali i ponos i zahvalnost, prisiljavaju me da ih izrazim kroz slova i reči. A da, pri tom, probam da ne odem u patetiku.
Odrastao sam uz domaće filmove. Moj pokojni otac je obožavao asove srpske i jugoslovenske komedije. Svako malo, on bi pominjao neke tamo, meni nepoznate "Diplomce". Gledajući naše komedije, primetio sam da je Bora Todorović bio jedini koji je nepogrešivo, u svakom momentu, svakom svojom grimasom i svakim svojim gegom, umeo da mu "nađe žicu" i njega, čoveka kojeg je teško bilo oduševiti, nasmeje do suza.
Bora Todorović u školskoj povorci, treći s leva (foto - stranica "Crno-beli Beograd")
Bora je voleo Partizan. Voleo ga je na svoj način. Ona specifična i duboka naklonost prema klubu, kada ti je Partizan kao deo porodice, kao brat, kao nešto što si dobio rođenjem i što se nikada ne dovodi u pitanje. Voleo je Partizan nenametljivo, ali time njegova ljubav prema "crno-belima" nije bila manje vredna - naprotiv. Nije nikada samoreklamerski mahao svojom pripadnošću Partizanu, kao što nikad nije mahao ni svojim srpstvom, ni beogradskim poreklom. A u sebi je sublimirao one najlepše osobine koje može da ima neko ko se zove i Beograđaninom, i Srbinom, i Jugoslovenom, i Partizanovcem. Ili jednostavnije rečeno - Čovekom. Neko ko je sa jedanaest ili dvanaest godina u ratnom vihoru prehranjivao porodicu, jer je već sa tri godine ostao bez oca, mogao je da izraste samo u Čoveka. Iskrenog, prirodnog, šarmantnog, gospodstvenog.
Bora Todorović i Bata Živojinović na 54. derbiju, 27.10.1974. (foto - "Mozzart sport")
Bili smo ponosni što je Bora Todorović navijač Partizana. Kad onako, neobavezno, s društvom nabrajate ko od poznatih za koga navija, pa dođete do Bore, bio je to tas na vagi koji preteže. Ime posle kojeg je svaki dalji argument one druge strane suvišan. U poznim životnim godinama, kada je ostavio glumu, pozorište i film, Bora nije ostavio Partizan. Svi mi koji smo redovni na Partizanovim utakmicama, viđali smo ga svih ovih godina. Nema veze protiv koga - Rad, Vojvodina ili komšije. I nije važno gde - Humska, Karaburma, Jagodina...
Bora Todorović i navijač Partizana Zoran Marković, OFK Beograd - Partizan 1-3, 2008.
Sa Nenadom Bjekovićem, u Partizanovim prostorijama
Bora Todorović je zauvek otišao ali ostale su njegove uloge, njegovo delo i njegova veličina. I primer, obrazac, domaći zadatak, kako je moguće biti istovremeno umetnik, prijatelj, gospodin, šarmer, Beograđanin, Srbin, Jugosloven, Partizanovac. Biti velikan a sa obe noge na zemlji. Biti svoj, a opet, svakome neizmerno drag.
Ako je, kao što reče Duško Vujošević, navijanje za Partizan neka vrsta plemstva, juče nas je napustio naš najveći plemić.
Večna ti slava, dragi naš Boro.
Aleksandar Pavlović
4 comments:
Slava mu... super tekst, s tim da bih dodao da pored te neizmerne ljubavi prema Partizanu, istom je poklonio jos jednog navijaca- svog sina, koji isto tako na nenametljiv, intiman nacin voli Partizan kao deo sebe, deo porodice, bez potrebe da o tome trubi naokolo, dokazuje i prepricava.
Eto, smatrao sam da i to treba da se zna, jer "obaveza" je svakog Partizanovca da nauci svoje najrodjenije da vole ovaj klub TACNO na ovaj nacin.
Hvala na komentaru! Svakako, Srđan i Bora, tandem kakav niko nema. Srđanova uloga u "Tri palme za dve bitange i ribicu" je svojevrsni omaž Partizanu.
Nadam se da ce u utorak navijaci znati da se na kvalitetan nacin oproste....od Uprave, kao do sada nista ne ocekujem
И на пуном стадиону једно место остаје вечито празно. Бора је отишао у ону ложу одакле ће увек имати одличан поглед на ЈНА...
Почивај у миру, мајсторе...
Вук, Змајево
Post a Comment